Dokon mozak – vražje igralište, ili u prijevodu, svi mi koji veći dio dana provedemo u nečemu što ostatak ljudi smatra dosadom, često imamo sumanute ideje, koje samo novinari mogu prenijeti na posao.
Ta sam.

Azru sam slušala od svoje 15 godine, doba kada smo svi u filmu:  starke , zarezane obrve (wtf – ono zarezala sam obrvu nek netko misli da mi je koji put pukla arkada???), rock svirke, preziranje lijepih žena koje redovno peru kosu i tako bliže i tako dalje.
Izašao je baš tih dana dokumentarni film Kad Miki kaže da se boji, svi likovi iz Johnnyjevih pjesama okupljeni na jedno mjesto, da progovore koju, i par ženica koje su se diskretno pohvalile da su s njime dijelile krevet (žargonski rečeno: da ih nije spomenuo u pjesmama, ne bi im se imena sjetio vjerojatno).

Falilo je nešto tom odličnom filmu. Ono nešto što se provlači kroz sve, a nigdje ne podiže glavu.
Prikazali su je tek na kraju, gdje je mahnula Nizozemskoj, ali ništa nije govorila.
Odlučila sam jednog dana razgovarati s njom. Nije ona bila žena od nacionalne važnosti. Ni netko tko bi mogao promijeniti svijet, ali odlučila sam jednog dana razgovarati s njom.

I jesam. Deset godina kasnije. Za Totalni.
Snježana Banović se skromno provlačila kroz mnoge pjesme Johnnyja Štulića, pjesme koje traju 40 godina. Pjesme koje nisu instant hitovi o gaćama, alkoholu, penjanju na šank pa dotičnu skidaju ovi iz osiguranja, nego stvarne, velike pjesme, bogatstvo naše umjetnosti.
Htjela sam saznati kako je to. Kakav je osjećaj saznanje da si u nečemu besmrtan?
Kad od velike ljubavi ostane uokvirena ‘Volim te kad pričaš’ na papiru, originalnim rukopisom.

Raširili smo priču. Pričala mi je i Selma. Da, da… Ta koja je putovala na fakultet.  Tako se radovala što ponovno priča  o tome. Tako je ushićeno, na telefon, pričala starica od 85 godina, događaje s kraja 40- tih, kao da su bili jučer. Tako je zaslužila tu pjesmu.

Kao i Tonka, koja i danas plače na spomen Pope. I cvrčka.

Ok, nije tema od nacionalne važnosti. Niti će popraviti našu zemlju  priče ovih triju dama na Totalnom. J*** ga, zemlju očito ne mogu popraviti ni bolji ni veći od mene.
Ako nekome popravimo dan, vratimo ga u osamdesete ili devedesete napravili smo puno više od onih koji stalno obećaju, a nikad nam niti jednu emociju nisu izvukli.
Selma, Snježana i Tonka – junakinje umjetnosti. S nama.